------------------------
ŽITKOVAČKI VODOTORANJ
Po
završetku oslobodilačkih ratova od 1876. do 1878, u kojima su meštani
Aleksinca i okolnih sela dali brojne žrtve i pretrpeli ratna razaranja,
na Berlinskom kongresu je, pored ostalih, doneta i odluka da se u Srbiji
sagradi železnicka pruga normalnog koloseka.
Vodeću ulogu u realizaciji ovog projekta preuzela je Francuska. Sekretar
srpske delegacije u Berlinu bio je pesnik Laza Kostić, a trasu pruge je
odredio tada mladi gradjevinski inženjer Nikola Pašić. U to vreme sve
okolne, sada bivše republike SFRJ imale su pruge normalnog ili uzanog
koloseka, koje su za svoje potrebe izgradile Austro-Ugarska i Otomanska
imperija. Samo je Srbija bila odsečena što se železnica tiče. U prvom
železnickom redu vožnje, pored ostalih bile su i sledeće železničke stanice:
Stalać, Đunis, Aleksinac, Grejač i Niš.
Danas, 130 godina kasnije okruženi smo brojnim benzinskim pumpama ili
pumpama za gas, a u vreme izgradnje pruge u više mesta (Beograd, V. Plana,
Lapovo, Stalać, Niš) pored prvog koloseka železnicke stanice gradena je
deponija uglja i vodotoranj sa napojnikom, koji su parne lokomotive snabdevali
gorivom - ugljem i vodom. Jedan od tih vodotornjeva s napojnikom sagraden
je na "železnickoj kičmi" Evrope u Žitkovcu, pored železnicke
stanice Aleksinac.
Izgradnju pruge Francuska je naplatila u novcu, zlatu i duvanu odličnog
kvaliteta, koji je otkrila na ovom prostoru. Zbog toga je već 1885. bio
sagradjen Monopol u Žitkovcu za otkup i preradu duvana.
Tačna
godina izgradnje vodotornja nije poznata, ali pretpostavlja se da je to
bilo oko 1896, kada je sagradjena i stanična
zgrada, te se slobodno može reći da je ovaj vodotoranj veteran srpskih
i jugoslovenskih železnica. Vodotoranj je izgradjen od tvrdog gradjevinskog
materijala, skladnog izgleda, cilindricnog oblika. Konačni oblik dali
su mu nemački i italijanski zarobljenici, krajem Drugug svetskog rata.
Sastoji se iz tri segmenta, visine oko 40 metara i prečnika u osnovi od
sedam metara, s okruglim krovom i betonskom kapom na vrhu, tako da predstavlja
jednu veliku pečurku, što ga čini jedinstvenim. Ako prihvatimo definiciju
da kultura predstavlja materijalno i duhovno nasledje, nema sumnje da
je vodotoranj u Žitkovcu, pored ostalog i kulturno dobro.
Vodotoranj je pomoću elektromotornih pumpi vodu crpeo iz bunara i izbacivao
u bazen na vrhu objekta. Ovaj bazen je sistemom nadzemnih i podzemnih
cevi bio povezan s napojnikom. "Žedna" lokomotiva parnjača parkirala
bi se na drugi ili treći kolosek pored napojnika. Zatim bi pumpar za 90
stepeni zaokretao napojnik u radni položaj iznad lokomotive, odvijao veliki
metalni točak pored napojnika i vodu sipao u lokomotivu.
Kada
bi mogao da nam ispriča šta je sve video i doživeo, koga je sve dočekao
i ispratio, svakako bi istakao Obrenoviće, Kralja
Milana Oslobodioca, kao prvog putnika na prvoj srpskoj pruzi. Za
njim Aleksandra Obrenovića kako 1896. iz
Hilandara u Beograd nosi Miroslavljevo jevandelje. Porodicu Rajevski
koja je 1903. iz Rusije donela lipe koje i danas šume i Vronskom prave
hlad na Golom brdu u Gornjem Adrovcu. Onda Karadjordjeviće
u balkanskim i Velikom ratu. Vojvodu Živojina Mišica kako 1917. u Antinoj
kafani uz kafu pravi predah i strategiju za predstojeće bitke. Kralja
Petra I Oslobodioca kako razgleda crkvu Svete Trojice posvećenu
Vronskom i po njenom uzoru planira izgradnju svoje zadužbine na Oplencu.
Mladog likovnog umetnika Radivoja Đukića,
kako pred Drugi svetski rat "moluje" - slika u tadašnjem Sreskom
načelstvu, odnosno današnjoj osnovnoj školi.
Ne
smem da zaboravim "Orijent ekspres" koji je turiste prevozio
od Pariza do Istambula. Zatim Branislava Nušica,
Isidoru Sekulić, Ivu Andrića i mnoge druge putnike namernike, kojima
je vodotoranj bio važan orijentir na putu za Sokobanju. Tu pored njega
u hladovini bašte stanične restoracije ili Velike kafane ispijali su kafu
"ispraćušu" sa ratlukom.
Zaslugom
Gordana Mihića vodotoranj je trajno ušao
u jugoslovensku kinematografiju. Poznati pisac i scenarista Drugi svetski
rat kao dete je proveo u Sokobanji, a kao student često se vraćao iz Beograda.
Sigurno je sačuvao istiniti dogadaj iz stančne restoracije, koji je u
filmu prikazan kao dijalog izmedju privedenih u jednom beogradskom zatvoru,
Žute - Ružice Sokić i Ljube Moljca, kada Žuta kroz smeh kaže: "Kondukter
me skinuo iz voza kod vodotornja u Aleksincu".
Vodotoranj
je umetnički sačuvan i zahvaljujući rano preminulom akademskom slikaru
Mići Stojiljkovicu, reditelju Savi Mrmaku i Aleksandru Đordeviću. Mića
je za sobom ostavio najlepšu sliku vodotornja. Sava je tu sliku koristio
za opremanje enterijera u nekoliko svojih drama, a 1984. Đordević je snimio
Nušicevu komediju "Dr" u kojoj je enterijer obogatio i slikom
vodotornja. Vodotoranj je trajno ušao i u literaturu. Svojom veličinom
i skladom krasi korice knjige jedne francuske pesnikinje, kao i zbirku
pesama "Otkucaji" Dragiše Markovića.
Iz Beograda povremeno saobraća turistički voz "Romantika".
Možda ce jednoga dana krenuti i na ovu stranu. Postoje opravdani razlozi
za očuvanje vodotornja, njegovu zaštitu i možda adaptaciju pojedinih etaža
u muzejski prostor, prodajni ili prostor slične namene.